Biraju li žene biti diskriminirane

Gender pay gap i način njegova mjerenja

Dohodovni jaz (gender pay gap) računa se tako da se od prosječne plaće muškaraca oduzme prosječna plaća žena (po satu) te se izrazi u relativnom smislu. Ovakvim izračunom dolazi se i do često citirane fraze „For every dollar that a man makes, a woman makes seventy cents“.

Ovakav rezultat često je objašnjen diskriminacijom. Naravno, sasvim prirodno, ovo objašnjenje izaziva indigniranost, ali i kritiku jer se ne uzima u obzir iskustvo, obrazovanje te sektorska podjela muškaraca i žena (muškarci češće rade u sektoru s većom prosječnom plaćom poput IT-a). Ovakva metoda izračuna daje isključivo agregatnu sliku. Iz tog razloga postoji i drugi metodološki pristup, odnosno prilagođeni dohodovni jaz (adjusted wage gap). On je prilagođen jer nastoji izjednačiti/prilagoditi uvjete, odnosno statistički kontrolirati neke od gore navedenih varijabli kako bi se plaće mogle bolje usporediti.

Gender pay gap i ograničenja statističkih modela

U većini zapadnih zemalja gender pay gap se kontroliranjem relevantnih varijabli uistinu smanji i iznosi 5 % – 10 %, ovisno o državi. Ovakav postotak, sad kad su se pokušali otkloniti svi utjecaji osim spola, u javnoj raspravi, ali i istraživanjima, obično se objašnjava kao posljedica izbora žena.

Prema istraživanju Eurostata, adjusted wage gap za prosjek EU-27 iznosio je nešto više od 10 %. Iako se taj podatak može interpretirati na način da žene (s istim karakteristikama kao muški kolege) zarađuju u prosjeku 10 % manje, kao što je navedeno u istraživanju, korektnija interpretacija bila bi da 10 % razlike u plaćama nije objašnjeno varijablama uključenima u model. Ključno ograničenje svakog takvog modela je da možemo kontrolirati samo ono što možemo mjeriti. Ljudska ponašanja izrazito su teško mjerljiva i nikad nisu neovisna o društvenom kontekstu. Prilagođavanjem varijable poput sektora zanemaruju se faktori u pozadini, poput društvenih pritisaka i internaliziranih normi.

Primjerice, istina je da žene češće rade u slabije plaćenim sektorima, ali isto tako većina tereta brige o obitelji pada na žene, što taj „izbor“ fleksibilnijih sektora smješta u vrlo konkretan kontekst.

Možemo li onda tu neobjašnjenu razliku u ekonomskim ishodima pripisati izboru ili diskriminaciji žena te bismo li jednom broju uopće trebali pripisivati normativna svojstva?

Odgovor, naravno, nije jednostavan, iako se često tako predstavlja.

Motherhood penalty i utjecaj majčinstva na karijeru

Najbolji primjer ove dihotomne interpretacije je majčinstvo. Majčinstvo uvelike utječe na rodnu podjelu rada i, posljedično, položaj žena u ekonomskom i društvenom okruženju. Sukladno tome, u ekonomskoj literaturi ipak postoji veći konsenzus za jednu drugu vrstu jaza, a to je tzv. ,,motherhood penalty“. U svojoj osnovi, ovaj pojam odnosi se na istraživanja koja utvrđuju kakve posljedice majčinstvo ima na profesionalni put žena. Takva istraživanja često koriste prirodne eksperimente i longitudinalne podatke, čineći nalaze empirijski robusnijima u smislu da se manje osporava uzročnost.

Već sam naziv uključuje riječ „penalty“, odnosno kaznu. Kazna bi po definiciji trebala implicirati egzogeno nametnutu sankciju, nekoga tko kažnjava i nekoga tko je kažnjen. No mehanizmi u pozadini negativnih efekata koje majke doživljavaju na tržištu rada ne slijede nužno tu logiku, što pokazuju i istraživanja.

Jedno takvo istraživanje proveli su Kleven, Landais i Søgaard. Oni su kroz duže razdoblje analizirali dansko tržište rada i karijere danskih radnika te pokazali da su putanje plaća muškaraca i žena gotovo identične sve do trenutka rođenja prvog djeteta. Nakon toga dolazi do oštrog i trajnog razilaženja. Plaće žena rastu sporije nego kod muškaraca i sporije nego što bi rasle da nisu rodile, dosežući jaz od oko 20 % koji ostaje postojan čak i deset godina nakon rođenja prvog djeteta. Razlozi zbog kojih dolazi do pada plaće su brojni: manji broj radnih sati, trajni izlazak dijela žena s tržišta rada, sporije napredovanje te prelazak u fleksibilnije, često i niže plaćene sektore, poput javnog. Zanimljivo je da se ovaj efekt prenosi međugeneracijski. Postoji snažna korelacija između ekonomskih posljedica majčinstva koje doživljava kći i radne povijesti njezine majke (bake djeteta). Moguće objašnjenje leži u formiranju rodnog identiteta. Ako kći odrasta u tradicionalnoj obitelji (gdje majka radi vrlo malo u usporedbi s ocem), ona s vremenom internalizira te norme te one kasnije utječu na njezine preferencije prema obitelji naspram karijere.

Biološko objašnjenje i kritika biološkog esencijalizma

Ovakva istraživanja, ako se traži jednostavno objašnjenje, mogu se objasniti biološkim esencijalizmom; drugim riječima, razlika u plaćama interpretira se kao logična posljedica bioloških razlika (primarno trudnoće) koje žene, za razliku od muškaraca, nužno odvode s tržišta rada, makar privremeno. Srećom, isti su istraživači 2021. godine proveli drugo istraživanje u kojem ispituju tezu može li biologija objasniti negativne efekte koje žene bilježe nakon majčinstva. Uspoređivali su biološke majke i majke koje su posvojile dijete. Kratkoročno, biološke majke bilježe nešto veći negativni efekt, što je očekivano s obzirom na porod i dojenje. No dugoročne posljedice gotovo su identične. Činjenica da majke posvojiteljice doživljavaju iste karijerne posljedice kao i biološke sugerira zaključak suprotan biološkom esencijalizmu.

Dokazuje li prisustvo izbora da diskriminacija ne postoji? Paradoks je u tome što, ako negativne efekte majčinstva objašnjavamo isključivo odlukama žena, implicitno zaključujemo da žene same biraju biti diskriminirane, što je logički neodrživo. Drugi empirijski dokazi sugeriraju da diskriminacija postoji i igra ulogu već na samom ulasku na tržište rada, što pokazuje i istraživanje sa Sveučilišta Cornell „Getting a Job: Is There a Motherhood Penalty?“ koje bi moglo ići u prilog gore navedenoj tezi. Istraživači su testirali stav prema majkama u procesu zapošljavanja dizajnirajući dva dijela istraživanja. U prvom dijelu sudionici (studenti) ocjenjivali su kompetencije radnika na temelju životopisa. Kvalifikacije kandidata držane su potpuno jednakima, mijenjao se isključivo roditeljski status, koji je bio suptilno naznačen, primjerice članstvom u udruzi roditelja. Majke su ocijenjene kao manje kompetentne i manje posvećene poslu, a preporučene početne plaće bile su im u prosjeku niže. Drugi dio istraživanja proveo se u stvarnom poslovnom okruženju slanjem fiktivnih životopisa tvrtkama. Pokazalo se da su žene bez djece gotovo dvostruko češće pozvane na razgovor za posao u odnosu na jednako kvalificirane majke. Očevi nisu doživjeli nikakvu sličnu penalizaciju.

Istraživači ovakve rezultate interpretiraju kao kulturološki problem i tenziju između uloge majke koja stavlja dijete na prvo mjesto i radnika koji je uvijek dostupan i potpuno posvećen poslu. Ta tenzija ne postoji za očeve jer kulturna predodžba dobrog oca nije u sukobu s predodžbom dobrog zaposlenika.

Povijesni kontekst položaja žena na tržištu rada

Kulturološke pretpostavke o majkama nisu nastale u vakuumu; da bismo razumjeli odakle dolaze i zašto su tako otporne na promjenu, potrebno je pogledati unazad, u ne tako daleku povijest.

Upravo za istraživanje položaja žena na tržištu rada kroz povijest dodijeljena je Nobelova nagrada za ekonomiju 2023. godine. Claudia Goldin, proširujući razdoblje analize, odnosno rekonstruirajući više od dvjesto godina statističkih podataka, utvrdila je da participacija žena na tržištu rada nije linearno pratila ekonomski rast. U agrarnim društvima žene su češće sudjelovale u plaćenom radu, no dolaskom industrijalizacije participacija pada i počinje rasti tek u drugoj polovici 20. stoljeća. Kao jedan od razloga ovakvog trenda navodi se brak.

Početkom dvadesetog stoljeća rast uslužnog sektora i sve više razine obrazovanja donijeli su rastuću potražnju za ženskim radom, no društvena stigma, zakonodavstvo i druge institucionalne barijere ograničavale su utjecaj tih faktora. U većini zapadnih zemalja postojale su tzv. „marriage bars“ (bračne barijere).

,,Marriage bars“ predstavljaju diskriminatorne formalne i administrativne prakse usmjerene isključivo na udane žene. Sastojale su se od dvije ključne zabrane: barijere zapošljavanja, kojom se odbija zapošljavanje žena koje su već u braku, i barijere zadržavanja, kojom se zahtijeva trenutačni otkaz neudanoj zaposlenici u trenutku njezine udaje. Ovakva praksa nije bila plod samo predrasuda, već i ekonomske profitabilnosti. Barijere su najčešće bile postavljene u javnom sektoru, uredskim poslovima i podučavanju, odnosno u sektorima koji su imali jasne ljestvice napredovanja i fiksne godišnje povišice. S obzirom na to da je u navedenim sektorima plaća rasla s radnim iskustvom, tvrtke su koristile udaju kao automatski mehanizam za odlazak „preskupih“ radnica. Bračne barijere postojale su i prije 1929. godine, no njihova je primjena znatno intenzivirana tijekom Velike depresije, budući da je sama praksa bila utemeljena na društvenoj normi prema kojoj je muškarac smatran glavnim hraniteljem obitelji, dok se rad udanih žena često smatrao suvišnim jer se pretpostavljalo da već imaju osiguranu egzistenciju kroz prihod supruga.

Dugoročne posljedice povijesnih ograničenja

Goldin ističe kako su ovakva formalna i društvena ograničenja dugoročno utjecala na strukturne nejednakosti tržišta rada preko očekivanja. Ako žene očekuju da će raditi samo kratko razdoblje prije braka ili majčinstva, to utječe na njihov izbor obrazovanja; one manje ulažu u dugoročne karijere i specifične vještine. Primjerice, u takvom kontekstu ima više smisla biti daktilografkinja nego graditi karijeru u računovodstvu.

Do 1950-ih većina barijera je ukinuta. Razlozi su bili drastičan pad ponude mlade, neudane radne snage (pad nataliteta), dulje školovanje, raniji brakovi i ratno iskustvo te formalna zabrana diskriminacije na temelju spola ili bračnog statusa.

Ove promjene značile su i povratak udanih žena na tržište rada nakon što bi im djeca odrasla. No prilike koje su im tada bile dostupne temeljile su se na obrazovnim odlukama donesenima možda desetljećima prije, u vrijeme kada se od njih, prema tadašnjim društvenim normama, nije očekivalo da grade karijeru. Mnoge žene koje su bile mlade pedesetih godina imale su majke domaćice, a kada su se te majke počele vraćati na tržište rada, kćeri su već odavno izabrale svoje obrazovne putove.

Iako u ove barijere ukinute, one su ostavile dugoročne posljedice na strukturu tržišta rada, obrazovne izbore žena i način na koji poduzeća vrednuju ženski rad. Goldin ističe kako postoji mogućnost da su tadašnje prakse povezane s današnjom ,,kaznom za majčinstvo“ i percepcijom poslodavaca koji su na (mlade) udane žene gledali kao na rizične zaposlenike, sklone napuštanju posla.

Izbor ili diskriminacija: lažna dilema

Jasno je da ni izbor ni diskriminacija ne egzistiraju u vakuumu. No jednako je jasno da ni jedan od ta dva okvira sam po sebi nije dovoljan. Ako problem svedemo na diskriminaciju, pretpostavljamo nekoga tko kažnjava i tražimo nekoga koga ćemo kazniti. Ako ga svedemo na slobodan izbor, zaključujemo da nema što mijenjati. Oba okvira propuštaju ono što je možda najrelevantnije za stvarnu promjenu: razumijevanje konteksta unutar kojeg se izbori donose i struktura koje taj kontekst oblikuju.

Stoga pitanje ne bi trebalo biti pitanje izbora ili diskriminacije, već što gubimo postavljanjem pitanja na taj način, što gubimo svođenjem kompleksnog problema na jednostavna objašnjenja?

U prvom redu gubimo priliku dublje razumjeti pozadinske mehanizme i voditi kvalitetniju javnu raspravu; možda i najvažnije, gubimo priliku djelovati i kreirati efektivnije javne politike.

IZVORI