Intervju – Mislav Gleich
Nikad nije rano da se krene s ostvarenjem svojih snova. Da su godine samo broj potvrđuje i Mislav Gleich, najmlađi član Društva hrvatskih književnika. Iako ima tek 25 godina, iza sebe već ima objavljena četiri romana i jednu kratku pripovjetku. Odlučili smo saznati više o njemu stoga vam detalje o ovom mladom talentu donosimo u nastavku.
Za početak reci nam nešto više o sebi. Što voliš raditi pored pisanja?
Zovem se Mislav Gleich, imam 24 godine i diplomirao sam na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Zasad sam objavio 4 romana i jednu kratku pripovijetku. Moje slobodno vrijeme zaokupirano je sličnim stvarima kao i ostalim ljudima moje dobi, što bi značilo izlasci s prijateljima, sviranje gitare, organiziranje raznih putovanja te neizostavan dio, čitanje i pisanje knjiga.
Kada se pojavila strast za pisanjem?
Ne mogu reći da se to desilo u trenutku već je to zapravo oduvijek bio dio mene. Odmalena sam znao da želim pisati te sam čak nedavno pronašao spomenar iz osnovne škole gdje sam na pitanje; “Što želim biti kad odrastem?” odgovorio da želim biti glazbenik i pisac tako da se nije puno toga promijenilo od tada.
Je li ti bilo teško napisati prvu knjigu ili je pravi izazov počeo tek kasnije?
Zapravo mi je teško odrediti što je bila moja prva knjiga jer sam još u osnovnoj školi napisao tekst koji se može svrstati u tu kategoriju tako da cijeli život pišem i nije bilo jednog trenutka, već se sve dogodilo spontano. Volim pisati te je to radnja za koju nikako ne mogu reći da mi je teška. Najveći izazov bio je pronaći izdavača pa je čak i ispravljanje i prepravljanje bio jednostavniji zadatak jer najteže je odraditi dio gdje se ne možeš osloniti samo na sebe. Bilo je odlično dobiti potvrdan odgovor nakon slanja rukopisa na različite izdavačke kuće.
Koliko ti vremena treba za napisati knjigu?
Ovisi koja knjiga. Za knjigu “Nikolay Vasilevsky” mi je trebalo 20ak dana te sam svaki dan napisao po jedno poglavlje, ali cijeli projekt s ispravljanjem je trajao oko par mjeseci. Drugu knjigu, “Samostan Craven Hill”, napisao sam na prvoj godini faksa te se ne sjećam točno koliko mi je trebalo, ali rekao bih negdje oko mjesec dana.
Imaš li neki proces pisanja? Smisliš li prvo priču ili tijekom pisanja osmišljavaš zaplete?
Pisac koji je napisao “Game of Thrones”, George R. R. Martin, je rekao da postoje 2 vrste pisaca, tzv. arhitekti i vrtlari. Vrtlari pišu spontano, zalijevaju priču te određuju zaplete tijekom pisanja dok arhitekti isplaniraju sve unaprijed. Oduvijek sam bio skloniji potonjem, osmišljavanju svega unaprijed. Volim osmisliti sve o likovima, što će se dogoditi u kojem poglavlju, gdje će koji lik završiti, koji se simboli provlače kroz cijelu priču i sl. Lakše mi je držati se plana jer tako znam da će priča biti uokvirena. Ponekad znam promijeniti neke detalje ako mi tijekom pisanja padne na pamet nešto zanimljive, ali to nije čest slučaj.
Koje ti je najdraže mjesto za pisanje?
Rekao bih moj dom. Volim mir i tišinu te mi je takvo okruženje najdraže i najlakše se fokusiram.
Savjetuješ li se s drugima što napisati ili pratiš svoj instinkt?
Cijeli proces podrazumijeva da sve osmisliš sam. Ponekad znam pitati za neke detalje, no uvijek postavim maglovito pitanje da ne otkrijem previše. Tek kad završim s pisanjem dajem knjigu prijateljima i čekam njihova mišljenja. Mislim da je to najvažnije. Lako je predvidjeti neke stvari tijekom pisanja, a na ovaj način se osiguram da i drugima ima smisla ono što sam napisao. U početku su to bili prijatelji, a sada najčešće čitaju oni koji se i sami bave književnošću.
Kako si uskladio svoje obaveze s vremenom za pisanje? Jesi li dedicirao svaki dan vrijeme pisanju ili pišeš kada dobiješ nalet inspiracije?
Najčešće sam pisao prije ili poslije predavanja kada bih si zadao koliko moram napisati. S vremenom mi je postala navika i rutina poput pisanja zadaće.
Koji je najteži, a koji je najzabavniji dio pisanja?
Najzabavniji dio je samo pisanje, a najmanje zabavno je ispravljanje jer moram prepravljati i razmišljati o svakoj riječi u knjizi. Nakon nekog vremena lako se je zadubiti u cijeli proces te i taj manje zabavni dio na koncu postane zanimljiv pa mogu reći da uživam u cijelom procesu pisanja.
Kakve su reakcije čitatelja?
Generalno su zadovoljni, no tu i tamo se nađe netko kome nije sjeo žanr, mada je i to u redu. Teško je odrediti žanr mojim knjigama jer ima dosta elemenata iz svakog područja. Volim iskazati sve svoje misli i razmišljanja u knjigama tako da svaki put možete očekivati nešto novo.
Kako bi okarakterizirao svoj žanr?
Teško mi je to procijeniti, crnohumorni, pustolovni s elementima apsurda i groteske, triler, horor… Najlakše je reći da je miks žanrova.
Što tvoje priče imaju zajedničko?
Svaka knjiga priča je za sebe iako se neki motivi znaju ponavljati, a najčešće su to svećenici i časne sestre, ubojstva i otmice.
Možeš li neku svoju knjigu izdvojiti kao najdražu ili za svaku smatraš da ti je na poseban način prirasla srcu?
Teško mi je odgovoriti na to pitanje. Da si me pitala prije par mjeseci rekao bih “Teror u Malwarku” koji je za sada neobjavljeni roman kojeg sam napisao na drugoj godini faksa. Stvarno sam volio tu knjigu jer sam puno vremena utrošio u nju i posvetio se njoj, tom gradu i svim likovima. Sada više nisam siguran. Moram reći da svaka knjiga ima posebno mjesto u mom srcu te ne mogu reći samo jednu. Posebno osobna mi je “Beskrajno ljeto” jer sam u njoj pisao o svojim osobnim iskustvima.
“Velika nevolja oca Dickersona” mi je jako draga knjiga koju mi je bilo najteže napisati. Pisao sam ju na silu jer mi se tijekom pisanja nisu više sviđali likovi, ali imam poriv da kada nešto započnem, to i dovršim. Za vrijeme pandemije sam ju pronašao i krenuo čitati te kako je dosta vremena prošlo, svi likovi i radnja bili su mi novi. Stvarno sam uživao čitajući je te sam shvatio da zapravo ima potencijala pa mi je drago da sam je ipak dovršio.
Imaš li neku ideju što sve želiš postići vezano za pisanje? Kada možemo očekivati nove knjige?
Nije jos ništa službeno, ali nadam se da će uskoro prerasti u nešto. Što god me čeka, veselim se jer me sve to ispunjava i uživam u tome.
Koje je najbolje pitanje koje si dobio na nekom intervjuu?
Vjerojatno ovo! Pošto se inače ponavljaju slična pitanja, volim kada me ljudi pitaju nešto o meni što nema veze s mojim knjigama. Primjerice, imao sam jedno pitanje gdje volim izlaziti u Zagrebu.
Koje je pitanje koje bi htio da te pitaju, a nikada dosad nisu u intervjuu?
Znam da je nerealno za očekivati da svi novinari prije intervjua pročitaju moju knjigu, ali mi je zanimljivo kada me pitaju pitanja specifična za moje knjige. Volim pričati o toku misli tijekom pisanja knjige, zašto je neki lik odlučio napraviti baš to, zašto se dogodio specifičan obrat i slična pitanja vezana za knjigu.
Tko je imao najveći utjecaj na tvoje pisanje? Koji su ti najdraži autori?
Najviše sam zapravo bio inspiriran filmovima koji su me natjerali na pisanje, ali ako baš moram izdvojiti nekoga to bi bila J.K. Rowling. Naime, Harry Potter bio mi je svojevrsna odskočna daska jer sam htio napraviti nešto slično. Uz nju, tu su i Jules Verne, Victor Hugo i slični autori. Osim njih, moram spomenuti i Beatlese čiji sam veliki obožavatelj još od srednje škole te volim gledati njihove intervjue i slušati o njihovim kreativnim procesima. To me potaknulo na moj umjetnički put, iako se nije radilo u istom obliku umjetnosti.
Kakve knjige voliš čitati u slobodno vrijeme, neko lako štivo ili više didaktična djela?
Volim čitati klasike na što me navelo moj studij komparativne kniževnosti. Često čitam i non-fiction žanr, knjige koje opisuju funkcioniranje svijeta i ljudi.
Imaš li kakvu poruku za ljude koji se žele okušati u pisanju knjiga?
Koliko god da je cliche i koliko god se često ponavlja: Vjera u sebe. To je ključno i bez toga se ne može. Jednostavno vjerovanje da je vaš rad dobar je izrazito bitno. Imam još hrpu specifičnih savjeta, ali ovo je onaj glavni.
Imaš li neku poruku za kraj?
Htio bih pozdraviti svoje čitatelje te se nadam da sam nekoga potaknuo da pročita jednu od mojih knjiga ili barem ohrabrio i dokazao da svatko tko ima želju pisati to i može, samo treba imati vjeru.